Pripovijeda se da je u Carigradu negda bio nekakav Turčin Bekri-Mujo, kome je iza oca ostalo nebrojeno blago, pa on propivši se sve popio i proćerdao, tako da nikakvih drugih haljina nije imao osim jednog ćebeta, kojim je ogrnut po sokaku išao i nekake stare kapetine kroz koju mu je perčin bio propao. Jedanput srete ga turski car na sokaku pijana, i stane ga karati što je toliko blago popio i do takoga sramotnog stanja dotjerao; no on se okorno osiječe na cara, govoreći mu:

– Šta je tebi stalo što ja pijem? Ako pijem, za svoje novce pijem; a ti ako misliš da ja nemam novaca, pošto ćeš mi dati Stambol?

Car, premda je znao da on nema ni pare, opet pomisli u sebi da ga nije podgovorio ko drugi, ko ima novaca, pa pošto se obreče, ne može se natrag udariti, i zato mu odgovori:

– Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola nipošto, nego ću ti pola dati po to i po to, pa onda za nevolju, možemo u njemu oba carovati.

Mujo mu na to odgovori:

– Dobro! Sutra ću ti ujutru donijeti novce.

I tako se rastanu. Kad sutradan Mujo ne dođe u određeno vrijeme s novcima, car pošalje te ga dovedu; no sad Mujo trijezan prizna da nema ni pare, a kamo li da kupi Carigrad ili polovinu njega. Onda car odmah zapovijedi da ga posijeku što je tako lagao i s carem sprdnju zbijao. Mujo se iznajprije stane moliti za oproštenje, a kad vidi da mu ništa ne pomaže, onda rekne caru:

– Kad si naumio, lasno ćeš me pogubiti; nego te molim da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš, da nađeš u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha koji ništa na svijetu nema, jednoga slijepca koji ništa ne vidi i jednoga bogalja koji nema ni jedne noge, nego samo trup; pa da ih dovedeš ovdje i da ih lepo nahraniš i napojiš, a nas ćemo dvojica gledati šta će oni raditi.

Car na to pristane, i odmah zapovijedi da se taka tri čovjeka nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugog, donese im se jelo i piće, i stanu se častiti. Kad se podobro najedu i napiju, onda slijepac progovori:

– Vala bogu i čestitome caru, koji nas je nahranio bijeloga hljeba i napojio crvenoga vina!

A bogalj ni pet ni devet, nego na njega:

– Kurvo ćorava! Kako ti znaš da je hljeb bijel i vino da je crveno, kad ne vidiš? Sad ću te nogom u zadnjicu!

Uz to siromah poviče:

– Udri ga u moj odgovor, ja ću platiti.

Onda Bekri-Mujo progovori caru:

– Vidiš, čestiti care, što čini piće! Niti slijepac ima očiju, ni bogalj nogu, ni siromah novaca; a sad kad se napiše, i slijepac steče oči, i bogalj noge, i siromah novce; tako sam i ja juče bio stekao novce da kupim od tebe Stambol.

Vidjevši car i saslušavši to sve, oprosti Bekri-Muju, i pokloni mu život. Poslije toga čudeći se car kako vino taku silu ima, i gledajući pijanice kako za njim ginu, namisli da ga jednom i on ogleda; i tako zapovijedi te mu jedno veče donesu najljepšega morskog vina, pa se dobro napije. Kad bude drugi dan ujutru, car bolestan, boli ga glava, ne može da je podigne s uzglavlja. Kako se to razglasi po dvoru, skupe se brže bolje svi ljekari da liječe cara; no car kaže da od te njegove bolesti zna bolje liječiti Bekri-Mujo nego svi ljekari, već njega odmah da mu pozovu. Kad Bekri-Mujo dođe, car mu kaže kako je bolestan i oda šta, i zapita ga šta će sada činiti; a on mu odgovori opet da pije ono što je i sinoć pio, pak će ga odmah glava proći. Car ga onda zapita:

– Pa što ču činiti ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava uzboli?

A Mujo mu odgovori:

– Opet pij nanovo.

– Pa dokle će tako trajati? – zapita car.

– Dok ne ogrneš ćebe, ovako kao i ja, – odgovori mu Mujo.