(tvrdica i dobričina)

Ono ti je bio tivtiz i džomet, pa pođu zajedno putovati po svijetu. Od novaca su imali svega pedeset groša, a to u džometa četerest, a u tivtiza deset groša. Onda rekne džomet tivtizu:

Hoćemo li mojih četerest groša prije potrošiti?

Tivtiz mu odgovori:

Pa devojke, vala!

Putujući tako nekoliko vremena potroše džometovih svih četerest groša. Onda reče džomet tivtizu:

Hoćemo li sad tvojijeh deset groša trošiti, dok ispane kakav krsmet?

Na to tivtiz odgovori:

Kako smo potrošili tvojih četerest groša, mojijeh ćemo deset još lakše. Nego ti sebi gledaj krsmeta, a ja ću sebi.

Idući tako dođu do jednog raskršća i tu se rastanu. Džomet ode na desnu a tivtiz na lijevu stranu puta. Džomet idući tako putov'o je cijeli dan. Pred veče stigne blizu jedne varoši. Ne ćedne ulaziti u varoš, nego se zamisli i reče:

Šta ću ja u ova doba u varoši, a u kesi ni prebijene pare nemam.

Blizu te varoši bili su nekakvi stari mlini. On se svrati u jedan od tih mlinova da prenoći. Prije četeresr godina ti su mlini usanuli. Džomet uniđe unutra. Ne imajući gde leći, spusti se za mlinske kamenice i tu se skupi. Kad je bilo tako oko ponoći, oćuti se pjevanje i svirka. To su bili đavoli. Kad su bili blizu onijeh mlinova, svrate se u onaj isti mlin gdje je džomet bio. Kad su došli u mlin, stanu igrati i pjevati. Kad su se tako naigrali i napjevali, onda prvi i najstariji među njima rekne:

Stanite, dosta je bilo igranja i pjevanja, de da pripovjedimo štogod iz starina.

On poče prvi:

Prije četerest godina ovuda je rijeka tekla i ovi mlini mljeli.

Onda rekne najmlađi:

Da zna svijet da se otisla pećina, pa vodi ustavila vrelo, a to je u čaršiji na raskršću!

Na to treći od njihova društva rekne:

A znedete li vi onog berbera fukaraša što bude u onoj kavici blizu raskršća kod džamije? Da znate, u njegovoj kavi ima sedam kazana dukata. Ti su dukati bili nekog cara. Da zna onaj berber pa pa podigne samo jednu ploču, dukati bi se ukazali. Onda se berber ne bi patio.

Tako su se oni tude razgovarali do pred zoru. Kad se zora ukazala društvo se otalen izgubi. Čim su oni otalen otišli, izajde i džomet iz mlina i ode u onu varoš, uniđe u jednu kavu, pa stane pitati:

Ljudi, što se vi patite 'vako za vodu?

Ljudi mu odgovore:

Evo ima četerest godina kako 'vako deveramo.

Džomet im na to rekne:

Da mi hoćete dati jedno četerest momaka, ja bih vam s božjom pomoći mog'o naći i prokopati vrelo.

Oni čim to čuju, odu i prijave veziru.

Vezir ga dozove sebi i dadne mu sto momaka. Još mu rekne vezir:

Ako pronađeš vrelo, ti ćeš biti dobro obdaren.

On ode otalen i dođe na ono raskršće. Tude se najpre raskorači i zakopa. Onda zapovijedi onim momcima da kopaju. Oni počnu kopati: kopaj, kopaj, dok dokopaju do jedne stijene.

Momci reknu:

Nema vode, nije fajde kopati!

A džomet poviče:

Ha, tu je voda!

Opet počnu kopati i opkopavaju oko stijene. Kad podignu stijenu a voda pokulja na sve strane. Svjetina se obraduje, iskupi se i počnu i oni kopati. Voda poteče istim onim putem kud je i prije tekla. Čim je prokopo i našo vrelo, zovne ga vezir preda se da ga obdari. Kad je džomet došo pred vezira, vezir ga zapita:

Kolko hoćeš da te obdarim i čim hoćeš?

Na to mu džomet odgovori:

Čestiti veziru, ništa ti ja ne tražim drugo, samo ako hoćeš uzmi mi od onog berbera onu kavicu.

Vezir zapovijedi da se dozove odmah onaj berber. Kad je berber došo upita ga vezir:

Bi li ti prodo onu tvoju kavu?

Berber rekne:

Bih za dobre pare!

Vezir uze džometu kavu i još ga obdari. Džomet čim izađe iz vezireva konaka uputi se u onu kavicu. Odmah zastre dobro pendžere, zapali svijeću i počne kopati one dukate. Nije malo kopo, ukaže se kazan pun dukata. Onda on kopaj, kopaj, te iskopa i ostalijeh šest kazana. Uzme nekoliko sanduka i izruči u njih one dukate pa ih onda zakuje. Poslije toga džomet načini kuću i oženi se, pokupuje nekoliko dućana, pa se zatrgovči. Jedno jutro sedeći u dućanu ugleda jednog siromaha, sav odrpan i poderan. Čim ga vidi, odmah ga pozna. To je bio tivtiz, njegov drug. Svrati ga na dućan i ponudi ga da sjedne. Uveče ga povede sa sobom kući da prenoći i tude mu ukaže svoje blago. Tivtiz se ukočio od čuda gledajući toliko blago, pa ga upita:

Pobogu, brate, otkuda ti toliko blago?

Na to mu džomet rekne:

Jesam li ja tebi kazo da će biti krsmeta! i sve mu iskaže kako je u mlinu čuo.

Onda tivtiz rekne džometu:

Džabe ti tvoji dukati, samo me odvedi u onaj isti mlin đe si i ti prenoćio.

Džomet ga odvede u mlin i pokaže mu ono isto mijesto đe je i on ležao kad je u mlinu noćio. Tivtiz legne tude. Kad je bilo oko ponoći začuju se opet oni isti svirači. Kad su došli u mlin, stadoše opet igrati i pjevati. Kad su se tako naigrali i napjevali, ustade najstariji među njima i reče:

Dosta je bilo igranja i pjevanja, devojke da pripovijedamo štogod od starina.

Na to najmlađi rekne:

A šta bi ti pripovjedo, kad eno prije smo pripovijedali, pa proteče voda i nađoše se dukati. To mora da je neko čuo kad smo pripovijedali.

Na to će srednji od njihova društva reći:

Hajdemo najprije obići i viđeti da nema koga od ljudi.

Onda ustadoše, potražiše i nađoše tivtiza, pa ga svega istrgaše.

Tako tivtiz svrši svoj tivtiski život, a džomet osta u poštenju i bogatstvu živeći sretno do duboke starosti.