Pođe nekakav car sa svojom ženom i sa kćeri da se šeta po moru na lađi. Kad malo odmaknu od brijega onda dune vjetar pa ga baci čak u nekakvu zemlju đe se o njegovu carstvu ništa i ne čuje (kao ni on o ovome što do sad ništa nije čuo ni znao). Kad izađu na suho, on nije smio ni kazati da je car, a novaca nijesu imali sa sobom ništa, a ne znajući nekaka zanata nijesu se mogli drukčije hraniti nego se on najmi da čuva seoska goveda. Pošto tu prežive tako nekolike godine, ugleda sin cara one zemlje njegovu kćer, koja je bila vrlo lijepa i već dorasla do udaje, pa kaže svom ocu i majci da se drugom nikakom đevojkom neće oženiti do kćeri govedara iz toga i toga sela! Ota i mati i drugi dvorani stanu ga odvraćati da se prođe te sramote: kako bi on carski sin uzeo govedarsku kćer kod tolikih drugijeh, carskijeh i kraljevskijeh kćeri! Ali sve zaludu; on kaže:

Ja nju, ja nijednu!

Kad već vide da drukčije ne može biti, onda car pošlje jednog svog vezira da javi govedaru da će car da mu uzme kćer za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita:

Kakav zanat zna carev sin?

Vezir se upropasti:

Bog s tobom čoeče! Kako će carev sin znati zanat? Što će zanat carevu sinu? Zanate ljudi uče da se hrane njima, a carev sin ima zemlju i gradove.

Govedar kaže opet:

E, ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne dam svoje kćeri.

Vezir se vrati te kaže caru šta govori govedar. Sad postane čudo još veće. Oni su mislili da će to za govedara biti najveća sreća i dika što mu carski sin uzima kćer, a on pita kakav zanat zna carev sin! Car pošlje drugoga vezira, ali govedar kaže jedno te jedno:

Dok carev sin veli ne nauči kakavgođ zanat, i ne donese mi svoju rukotvorinu, dotle nema ništa od prijateljstva.

Kada se i onaj vezir vrati te kaže da govedar ne da đevojke dok carev sin ne nauči kakavgođ zanat (samo nek je zanat), onda carev sin zađe po čaršiji da gleda kakav je zanat najlakše naučiti. Hodajući od dućana do dućana i gledajući kako različitni majstori rade, dođe na dućan đe se pletu rogožine, i to mu se učini najlakši zanat.pa ga počne učiti i nauči za nekoliko dana, pa onda oplete sam jednu rogožinu, te je odnesu govedaru i kažu mu da je carev sin naučio zanat, i da je to njegova rukotvorina. Govedar uzme rogožinu u ruke, te je zagleda sa sviju strana, pa onda zapita:

Koliko to vrijedi?

A oni mu kažu:

Četiri pare.

E veli dobro! Četiri pare danas, četiri sjutra, to je osam, a četiri prekosjutra, to je dvanaest i tako svaki dan. Da sam ja taj zanat znao, ne bih danas čuvao seoskijeh goveda.

Pa im kaza ko je on i kako je tu došao; a ovi se onda obraduju još većma što uzimaju đevojku od cara, a ne od govedara, i s najvećim veseljem vjenčaju momka i đevojku i provedu svadbu; pa onda dadu ovome care lađe i vojsku, te otide preko mora i nađe svoju zemlju.